Sedam institucija kulture u Sarajevu i njihov status

Piše: Dr Enes Kujundžić, Filozofski fakultet u Zenici
Objavila: Koalicija 143

Zemaljski muzej

Cjelokupna intelektualna djelatnost ostala bi bez kontinuiteta da nije bilo i da danas nema dokumentirane memorije kao fizičke osnove za trajanje i vitalnost kulture pamćenja.

Inače, nivo razvijenosti kulture pamćenja unutar neke zajednice posvjedočen je njenim konkretnim odnosom prema sačuvanim zapisima prošlosti. Pri tome treba podsjetiti da kulturu samu, nije jednostavno definirati. Ne postoji opća saglasnost među učenjacima, filozofima i sociolozima šta bi taj pojam trebao sadržavati. Dosta rasprostranjen i široko prihvaćen je koncept kulture onako kako je on artikuliran u zapadnoevropskoj naučnoj i filozofskoj tradiciji dvadesetog stoljeća. Treba znati da i u drugim dijelovima svijeta sa razvijenom kulturnom tradicijom nije teško prepoznati elemente od kojih je sagrađeno i zapadnoevropsko mišljenje o kulturi pamćenja. Pri tome treba podsjetiti da elementi učenog ponašanja pa i pogleda na svijet nisu i ne moraju na svim geografskim meridijanima biti oblikovani na istovjetan način.

Britanski antropolog Edward B. Tylor je 1871. godine u svojoj knizi Primitive Culture (Primitivna kultura) postavio teorijski okvir za razumijevanje kulture čije neke odrednice u savremeno doba prepoznajemo i kao osnovu za definiranje kulturnog nasljeđa, određujući je kao:

“Kultura… je ona složena cjelina koja obuhvata znanje, vjerovanja, umjetnost, moral, zakone, običaje, i svaku drugu sposobnost i ponašanjekoje čovjek usvoji kao član društvene zajednice”.

Za razumijevanje odnosa kulture i kulturne baštine, kao njenog fundamentalnog dijela, neophodno je imati u vidu da je kultura i sama nešto što se nasljeđuje. Njena suština je društveno uvjetovana, jer je to u osnovi pojam koji se odnosi na sistem na osnovu kojega neko živi – dakle na strukturu življenja, dok je kulturno nasljeđe nešto što se prenosi sa generacije na generaciju. Jedna od opasnosti shvatanja kulturnog nasljeđa svedenog samo u okvire nečega što je naslijeđeno, uronjeno dakle u prošlost, sadržana je u činjenici da je ono kao takvo bez stvarnog vlasnika što za posljedicu dovodi u pitanje njegovu kontinuiranu egzistenciju. Dakle, kulturna baština je aktuelna i životna činjenica naše svakodnevice, bez obzira kakav subjektivni stav o tome neko imao.

Koalicija 143

Za preciznije određenje pojma kulturno naslijeđe kao dijela sveukupne humanističke tradicije jednog društva, kao i evoluciju te sintagme u dvadesetom stoljeću uporište je moguće naći u normativnim instrumentima koje su u posljednjih nekoliko decenija kreirale međunarodne institucije i profesionalne asocijacija kao što su UNESCO, Vijeće Evrope, Međunarodna asocijacija bibliotečkih društava – IFLA, Međunarodni savjet arhiva – ICA, Internacionalno vjeće za muzeje – ICOM, Međunarodni savjet za spomenike i lokalitete – ICOMOS, Evropska naučna fondacija – ESF, Međunarodna federacija filmskih arhiva – FIAF, Međunarodna organizacija za standardizaciju – ISO, zatim Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizuelni sektor i kulturu – EACEA, Fondacija za identifikaciju digitalnih objekata – DOI, Međunarodni centri za ISBN i ISSN, itd.

Ove organizacije su i same nastajale u prvom redu kako bi se na adekvatan način odgovorilo kako na pustošenja kulturnog ambijenta Evrope i svijeta do kojega je došlo tokom Drugog svjetskog rata, tako i na tehnološke promjene i zahtjeve koje je nametao društveni napredak u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.

Inače, interes za sudbinu bosanskohercegovačke kulturne baštine, njen sadašnji status, i načine i metode njenog očuvanja i prezentiranja, neophodno je smjestiti u širi kontekst kontinuiranog dijaloga među pripadnicima raznolikog bosanskohercegovačkog kulturnog habitusa što zagovara i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Vijeća Evrope.

U aktuelnom bh. društvenom kontekstu, institucije pamćenja, pored toga što imaju teškoća da ostvare osnovne postulate svoje misije, suočavaju se i sa neophnošću prilagođavanja tehnološkim promjenama koje snažno utječu na njihovu djelatnost, a tiču se nečega što se već izvjesno vrijeme naziva digitalnom paradigmom, koja je sve prisutnija, ne samo u komunikaciji ideja i znanja nego i u promociji cjeline, posebno kulturne baštine.

Međutim, kako vrijeme protiče sve više smo svjedoci da kulturna i naučna komunikacija danas više ne zavise isključivo od usluga kulturnih institucija, kakve smo naslijedili iz prošlosti, nego je sve više i više oslonjena na različite segmente nečega što se već izvjesno vrijeme naziva umreženim svijetom.

Kako dalje:

U rješavanju statusa pomenutih sedam institucija kulture trebalo bi poći od odgovora na slijedećih nekoliko pitanja:

– Da li od 1995. godine do danas uopće bilo ikakve legislativne aktivnosti u sektoru kulture, i na nivou Federacije BiH i na nivou države BiH? Pa slobodno se može reći da uglavnom nije. Barem ne u Federaciji BiH u kojoj su konstitutivni i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Postoji dakle skoro potpuni prekid u kreiranju zakonskih propisa, smjernica za sektor kulture u jednom dijelu BiH u kome se nalazi Sarajevo i u kojem se nalazi sedam spomenutih kulturnih institucija. U međuvremenu odvijao se neprekinut začuđujući rast ravnodušnosti organa vlasti prema sudbini, ne samo prema sedam spomenutih institucija, nego i prema drugim segmentima kulturnog sektora.

– Može li se savremena uloga baštinskih ustanova, posebno muzeja, biblioteka i arhiva, reafirmirati i to upravo zahvaljujući napretku informacijske tehnologije uz pomoć koje se umnožavaju mogućnosti pohranjivanja, obrade, korištenja i kreiranja sve šire lepeze kulturoloških sadržaja u digitalnoj formi?

– Može li se status institucija kulture i njihovih stručnjaka i resursa kojima raspolažu dovesti u vezu sa tekućim reformskim procesima na univerzitetima koji se suočavaju sa neophodnošću veće zastupljenosti humanističkih nauka, a posebno tema iz kulturne baštine na teorijskoj i praktičnoj razini u inoviranim nastavnim planovima i programima?

– Može li se na duži rok ignorisati bitne značajke i za pojedinca građanina i za bh. društvo u cjelini neka od bitnih svojstava kulturnog blaga – kao javnog dobra – njegova raznovrsnost i raznolikost koji su plod kako vlastitih tradicija svakog pojedinog naroda u BiH, tako i rezultat mudrosti i iskustva zajedništva i vjekovnih prožimanja divergentnih utjecaja koji su dolazili kako sa Istoka tako i sa Zapada.

– Da li je uopće potrebno preispitivanje aktualnog u osnovi nedovoljno afirmativnog odnosa prema takvom kulturnom dobru ili ga treba prepustiti silnicama zaborava i osporavanja?

– Da li građani u BiH trebaju pristati da ostanu bez očiglednih u kulturu utkanih svjedočanstava o vlastitom postojanju

Leave A Comment