KULTURA NEZADOVOLJNIH PODANIKA

Autor: Nebojša Šerić Shoba, umjetnik (New York, 1 April 2012)

Bosanski paviljon, Pariz Expo 1900
Murale u Bosanskom paviljonu je napravio jedan od pionira “Art Noveau” pokreta, Alphonse Mucha, poznati ceski slikar.

Okupacija Bosne od strane Austrougarske imperije 1907 je donijela i nesto dobrog pored cinjenice da je zemlja jos jednom okupirana. Tom dogadjaju je prethodio period nakon Berlinskog kongresa (1878) u kojem je buducnost Bosne bila ozbiljno razmatrana, desile su se stvari za koje ne mozemo tacno utvrditi sta se zapravo desavalo. Bilo je razmatranja po kojima je Bosna (kasnije prozvana Bosna i Hercegovina, kada je jedna od bosanskih provincija dodata u naslov zemlje radi lakse aneksije) trebala kao i Srbija i Crna Gora da dobije svoju drzavnost. To se nazalost nije desilo zbog raznoraznih faktora (prije svega nedostatka unutrasnjeg osjecaja drzavnosti, koji je bio nerazvijen), ali je bilo indikacija da se razmisljalo u tom pravcu.

Jedan od tih pokazatelja je zaista na prelijep i velicanstven nacin pokazao zelju da se Bosna ustolici kao zasebna drzava sa svim svojim raznolikostima. To se desilo na poznatom Paris Expo 1900, gdje je Bosna ucestvovala sa “Bosanskim” paviljonom pod sopstvenom zastavom.

Naravno, sva prica oko bosanske nezavisnosti je zavrsena sa Austrougarskom aneksijom, koja je trajala sve do Srbijanske okupacije Bosne 1918, kada su srbijanske trupe umarsirale na teritoriju koju su od 1840-tih pocele da svojataju, pod utjecajem nacionalnih budjenja u Evropi, uspostavljanja nacionalnih drzava nakon francuske revolucije.

Alphonse Mucha (Czech, 1860-1939), The Allegory of Bosnia Herzegovina, 1900. Tempera on canvas. 641 x 255.7 cm (252 5/16 x 100 5/8 in.). Museum of Decorative Arts, Prague.

Prve muzeje u Bosni su sagradili Austrijanci, koji su znali da se lokalni identitet mora izgraditi (pod austrijskom kontrolom) koji bi ipak lokalnoj populaciji stvorio osjecaj pripadnosti imperiji, odnosno da bi lokalno stanovnistvo bilo ravnopravno reprezentirano sa svojim kulturnim dostignucima. Te iste institucije koje je Austrougarska sagradila su danas po prvi put nakon mnogo godina dosle u poziciju da moraju zatvoriti svoja vrata za posjetioce. Na neki cudan nacin, podanicki mentalitet koji je i dalje na snazi u Bosni i dalje ljudima potvrdjuje uvjerenje da su stranci ti koji bi trebali da vode racuna o nasoj kulturi (na nacin na koji to vec rade sa nasom drzavom poodavno). Soros Fondacija, Pro Helvetia, Goethe Institut, i ostale strane kulturne fondacije su bile prihvacene kao nesto sto ce zauvijek biti tu, da ce zauvijek moci “zagrabiti iz kese” kada treba krpiti plafone galerija ili dovoditi izlozbe, finansirati umjetnicku produkciju. Nedosatak stvarne drzave, koja je Dejtonskim sporazumom ostala zavezanih ruku, je ucinio svoje, finansiranje institucija od drzavnog znacaja je itekako skromno, odnosno nepostojece.  To je, moglo bi se reci, svjesno napravljeno, da bi Bosna i dalje bila pod “upitnim identitetom”, da se u stvari zeli dijeliti kulturno blago na tri zasebna nacionalna dijela , po arsinima koji su uspostavljeni 1992 gdje je “svaki narod na svojoj teritoriji” nadlezan za “svoju umjetnost”. U tom svjetlu, bilo kakve zajednicke kulturne institucije su osudjene na propast, na nedostatak finansiranja, odnosno postepeno gasenje.

Da stvar bude jos gora, odnos javnosti prema sopstvenoj kulturi je katastrofalan. Gradjani Sarajeva (a i Bosne) i dalje misle da se te institucije trebaju same brinuti za sebe, kao da one nemaju nikakve veze sa gradjanima Bosne, koji peru ruke od sopstvenog osjecaja sramote, koji ipak negdje duboko grize sviju. U situaciji kada je cjelokupno drustvo moralno korumpirano, kada je grabez postala glavna ideologija, tesko je ocekivati da se bilo ko moze baviti muzejima I njihovim opstankom.

U Bosni ne postoje ljudi koji bi bez ikakvog pritiska, sa dobrom voljom, donirali odredjene sume novca za nacionalne galerije i muzeje, sto je u zapadnim zemljama najnomalnija stvar, gdje je svijest o sopstvenoj kulturi dignuta na mnogo veci nivo. Prosjecni bosanski bogatas ce za sebe uvijek reci kako “nema para” dok sjeda u svoj najnoviji mercedes, i ne pada mu na pamet da umjesto jos jednog mercedesa (koji mu u sustini bas i ne treba) donira sredstva za nacionalnu galeriju i tako sebi osigura mjesto u drustvu, podigne kvalitet galerije i dogadjaja koji slijede. Ljudi u Bosni se uvijek pitaju “kako to da velike svjetske izlozbe uvijek mimoilaze Bosnu” a da pri tom nisu u staju da bilo sta konkretno poduzmu po tom pitanju. Nista se nece desiti samo od sebe, pogotovo ako se to nije u stanju finansirati.

Znaci, nedostatak individualne inicijative je trenutno najveci problem. Kako ubijediti gradjane da ako drzava ne zeli (kao “nije u stanju”) da finansijski pomogne institucije kulture, da bi to oni morali sami raditi, mimoilaziti ustaljeni proces po kojem se pare izdvajaju sa proracuna pa tek onda usmjeravaju prema pomenutim institucijama? Kako pokrenuti javni fond namijenjen muzejima i galerijama bez da se u to upetlja politika, koja kao svojevrstan gangster zeli da kontrolise sve finansijske aspekte u drustvu? Odgovor: nikako…

Postoji mnogo nacina za kvalitetno prikupljanje sredstava za rad i funkcionisanje. Nazalost, najveci broj njih (aukcije, donacije..) je osudjen na propast upravo zbog nedostatka svijesti kod obicnog covjeka. Ulaznice bi trebale takodjer biti izvor sredstava, ali nas narod nerado obilazi muzeje pod izgovorom: “tamo se nista ne desava..”, zaboravljajuci da su oni ti koji trebaju placanjem ulaznica osigurati kvalitetniji program. Umjesto toga, napadi na galerije i muzeje su sve ucestaliji, ocekuje se da oni rade i posluju “trzisno” u sredini u kojoj niko ne kupuje umjetnost niti zeli da donira ni jednu jedinu marku za to. Skole, koje bi trebale biti stalni posjetitelji svih galerija i muzeja to ne rade, djeca se ne upoznaju sa svojim identitetom, ne potice se u djeci osjecaj potrebe obilaska ovih institucija, mnogo je lakse sjediti u ucionici u prikazivati slicice, koje u stvari ne predstavljaju nista.

Sveobuhvatna preobrazba cijelog drustva je potrebna kako bi se situacija popravila,podigla svijest gradjana o vaznosti sopstvene kulture (ne one instant-festivalskog karaktera, koje ima I previse). U tome bi trebali da ucestvuju svi pisani i elektronski mediji, sve obrazovne institucije, akademije, udruzenja gradjana, a u svemu tome bi se trebala mimoici drzava i sve ostale retrogradne grupacije, koje i dalje korumpiraju i upropastavaju i ovo malo sto je jos preostalo. Osoblje zaposleno u muzejima i galerijama bi takodjer trebalo biti agilnije, potrebno je u njima  takodjer zaposliti ljude koji se prevashodno bave ekonomijom i menadzmentom radije nego umjetnoscu. Potrebno je poticati dolazak stranih eksperata po pitanju kulture, kao i slati lokalne kustose i menadzere na naobrazbu u poznate svjetske kulturne institucije da bi naucili kako se zaista radi posao. Internacionalizacija je neophodna da bi se uhvatili prikljucci sa svijetom, koji svakim danom ide naprijed dok nase drustvo i dalje stagnira. Izolacionizam je uvijek bio i ostao najveci neprijatelj naseg drustva, koje i dalje uporno gleda u svoja stopala dok hoda umjesto da pogled podigne i vidi sta se nalazi na horizontu.

Situacija je zaista teska i potrebna je dugorocna strategija izlaska iz krize u kojoj se nalazimo. Za povlacenje pravih poteza su potrebni pravi ljudi sa internacionalnim iskustvom, potrebne su ekonomske analize, mukotrpan rad na promociji i preobrazbi trenutno indiferentne publike, rad na povezivanju svih kulturnih institucija u zemlji, uvezivanje svih pozitivnih snaga koje bi mogle biti u stanju da naprave otklon u mocvari koja vec desetljecima guta sve sto stigne.

 

——————————————————————

Nebojša Šerić – Shoba
Slika: Ars Aevi

Nebojša Šerić – Shoba: je rođen je u Sarajevu 1968, studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1989 – 1992. 1999 godine se preselio u Amsterdam da učestvuje dvogodišnjem “artist in residence and studio program” na Rijksakademie.Radovi Nebojše Šerića – Shobe su bili izloženi u muzejima i umjetničkim prostorima diljem svijeta, uključujući Musee d’Art Moderne de la Ville, Paris; Jeu de Paume, Paris,France; Kunsthalle Bern, Bern, Switzerland; Museum moderner Kunst Stiftung Ludwig Wien, Austria ; Deutsches Hygiene Museum, Dresden, Kunstmuseum Bochum, Germany; De Appel, Amsterdam, Netherlands; Moderna Museet, Stockholm, Sweden; Creative Time, New York City; Exit Art,New York City, Dumbo Arts Center,New York City; National Gallery of Victoria, Melbourne, Australia; The 50th Venice Biennale (2003), Venice, Italy; MASS MoCA, North Adams, MA, i P.S. 1, New York City.

Shoba trenutno živi u New York-u.

Leave A Comment