Javne institucije kulture ne bi bile taoci neefikasne državne politike

Autori: Dr. Tanja Miletić Oručević i Husein Oručević, Media centar OKC Abrašević  (Mostar, 10 August, 2012)

Svjesni i dovoljno upućeni / obaviješteni o uzrocima strukturalne krize financiranja i funkcioniranja 7 kulturnih institucija želimo upozoriti na određene postavke koje se u ovoj raspravi redovito prihvataju aksiomatski, a koje su po našem mišljenju sporne i zapravo zamagljuju pravu prirodu problema.

Od 7 navedenih institucija samo dvije neosporno pripadaju kategoriji institucija kulture od državnogznačaja, onako kako ih definiraju kulturne politike većine demokratskih, posebno evropskih država: Zemaljski muzej i Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH. Zemaljski muzej, kao najstarija multidisciplinarna  ustanova XIX-stoljetnog tipa (idejno kombinacija kolonijalne ideje popisa / racionalizacije koloniziranog svijeta i emancipacijske afirmacije narodne / lokalne historije, kulture, prirode itd) svojim zbirkama i istraživačko – izdavačkom djelatnošću predstavlja muzej naracije o naučnoj i kulturnoj emancipaciji Bosne i Hercegovine i stoga je očito važna tačka njenog identiteta. Nacionalna i univerzitetska biblioteka, kao centralna državna bibliotečka ustanova, mora imati svoje mjesto u kulturnom sistemu svake suvremene zemlje, pri čemu tragična sudbina njenog ratnog stradanja dodaje kulturološki značaj njenoj obnovi i jačanju u strukturalnom smislu.

Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, bez obzira na vrijednost svojih zbirki i stručnih radionica, po prirodi stvari i u poređenju sa sličnim ustanovama u drugim evropskim državama je samo važan depo i izložbeni prostor umjetničkih djela. Ona nema konceptualnog identiteta kakav je nužan za suvremeni muzej ili galeriju; štaviše, dijahronijski depo građe karakteristika je mjesnih i regionalnih muzeja, jer samo u slučaju malog prostora, njegovih konkretnih historijskih, ekonomskih i drugih okolnosti, ima smisla skupljati i izlagati tako grupisanu građu. Likovna umjetnost Bosne i Hercegovine je, naprosto, preširok pojam za definiranje sadržaja jednog muzeja. Zamislivo nam je da građom Umjetničke galerije BiH upravlja neka druga, nova, konceptualno osmišljena institucija, pa čak i privatni kuratorsko – menadžerski organizam. Ne smatramo da ova institucija spada u neophodne čimbenike javnog kulturnog sistema suvremene države.

Historijski muzej BiH – bivši Muzej revolucije – nakon ideološke promjene u državi uopće nema definisan sadržaj. Njegovi depoi su često slučajni, uz građu iz II svj. rata skupljaju se artefakti vezani za opsadu Sarajeva, itd. Mišljenja smo da bi eventualno vrijedni dijelovi zbirki Historijskog muzeja BiH trebali biti pridruženi Zemaljskom muzeju – kao logičan kontinuitet u jednom velikom multifunkcionalnom muzeju koji ima građu i odjele iz ranijih historijskih perioda – a prostor Historijskog muzeja iskoristiti za neki suvremeniji i potrebniji sadržaj – muzej savremene umjetnosti i sl.

Kinoteka BiH treba čuvati građu i afirmirati bosanskohercegovačku kinematografiju, što je po našem mišljenju sporno, jer je bh kinematografija bila neodvojivi dio jugoslovenske kinematografije do 1992. Stoga rad na čuvanju i afirmaciji filmske građe mora biti u neposrednoj saradnji sa Jugoslovenskom kinotekom u Beogradu, a sama Kinoteka, umjesto fokusiranja na samo čuvanje filmske građe BiH, morala bi se transformirati u moderniju ustanovu za promociju historije filmske umjetnosti (ne samo bosanskohercegovačke). U tome bi sigurno trebali pomoći Udruženje filmskih radnika BiH, Sarajevo Film Festival, ASU, Sarajevo Film School, te filmske producentske kuće u Sarajevu i drugdje u zemlji.

Na sličan način Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti bi se trebao strukturno povezati s pozorišnim ustanovama u BiH, Društvom pisaca i PEN klubom, Festivalom MESS i drugim strukovnim faktorima, i svoje projekte realizovati u bližoj saradnji s njima.

Biblioteka za slijepa i slabovidna lica po svojoj specifičnoj djelatnosti morala bi biti obuhvaćena strukturama koje garantiraju inkluziju, socijalni i kulturni status lica sa posebnim potrebama. Logičnije nam je da ova Biblioteka traži zakonska rješenja i sredstva koja pripadaju građanima BiH u svrhe inkluzije, nego da dijeli svoje probleme s drugim navedenim institucijama kulture sasvim drugačijeg tipa.

Prema našem mišljenju, krivicu za postojeće probleme navedenih institucija kulture snosi ukupni nedostatak kulturne politike na nivou Bosne i Hercegovine, ali i na nižim nivoima vlasti / odlučivanja: kulturnu politiku nemaju ni gradovi, kantoni ni entiteti. Ne postoje strategije kulturnog razvoja, vizija kulture kao kontinuiteta niti – što je posebno važno – vizija kulture kao razvojnog faktora i tzv. četvrtog stuba održivog razvoja, onako kako je to definirano na UN-ovom Rio +20. Javna edukacija i popularizacija ovih ideja može dovesti do promjena u građanskom i političkom odlučivanju u pitanjima kulturne politike.

S druge strane, čini nam se da ni same navedene kulturne institucije nemaju vizije ni strategije svog djelovanja, osim ideje da trebaju biti redovito financirane iz budžeta Ministarstva civilnih poslova. Čak i eventualna presuda u korist, koja bi im taj priliv sredstava omogućila, prema našem mišljenju ne garantira održiv i kreativan razvoj tih institucija. Ove institucije ne pokušavaju – ili barem mi nismo o tome informirani – pronalaziti druge moduse funkcioniranja od onih zacrtanih jednim krutim  sistemom stabilnog finansiranja „hladnog pogona“ i redovite programske djelatnosti. Ne pokušavaju ulaziti u partnerstva s drugim kulturnim institucijama, ili organizacijama tipa primjerenijim njihovim konkretnim djelatnostima (kako smo već naveli na primjeru konkretnih institucija). Ne traže mogućnosti suradnje javnog i građanskog, „državnog“ i nevladinog sektora, ne otvaraju svoje prostore i kapacitete za mogućnosti drugačijih ideja, od volontarijata, kuratorskih rezidencija i praktikanata, organiziranja konkretnih događaja za i sa konkretnim grupama korisnika, edukacijski rad, rad u zajednici i slično. Vjerujemo da bi se otvaranjem u tom pravcu pronašli novi materijalni izvori, a pogotovo obnovio društveni kapital njihovog kulturnog potencijala i mjesta koje treba da zauzimaju u zajednici.

Najzad, čini nam se da postoji jedna stvar za koju bi vrijedilo u okviru ove rasprave i inicijative lobirati šire, ne samo u korist navedenih ugroženih institucija, nego svih institucija kulture u Bosni i Hercegovini. Naime, još od vremena rata među međunarodnim fundacijama i finansijerima kulturnih aktivnosti postoji jedno uvriježeno uvjerenje, da je nevladin sektor demokratičniji i pouzdaniji partner za ulaganja u kulturu u Bosni i Hercegovini. Iz tog razloga se još uvijek za većinu međunarodnih projekata i grantova za kulturnu produkciju javne ustanove u državnom vlasništvu ne mogu prijaviti. U današnjoj Bosni i Hercegovini nevladine organizacije rijetko imaju kapacitet proizvodnje relevantnih kulturnih događaja, a pogotovo izgradnje kulturnog kontinutiteta i stalnog, održivog kulturnog razvoja; to je generalna misija javnih kulturnih institucija. Zbog toga plediramo za generalnu promjenu stava međunarodnih fondacija i donatora i pomjeranje ulaganja u kulturu sa – vrlo često efemernog i slabo ili nikako evaluiranog – nevladinog sektora na javne, državne institucije kulture, koje imaju prostorne, tehničke, kadrovske, pa – ipak u određenoj mjeri – strategijske i misijske kapacitete za stvarno podizanje kvalitete kulturnog života u Bosni i Hercegovini. Upravo zbog toga da javne institucije kulture ne bi bile taoci neefikasne državne politike, međunarodni kulturni agensi moraju ih početi podržavati, a – za početak – učiniti u svojim fondovima „eligible“.

 

——————————————————————

Tanja Miletić – Oručević

 Tanja Miletić – Oručević je rediteljica, predavačica – docentica doktorica u oblasti dramske režije i glume. Školovala se u Poljskoj i Češkoj, umjetničku i aktivističku karijeru (feminizam, kulturna politika, politika pedagogije) zadnjih 15-tak godina provodi u Bosni i Hercegovini, zapadnom Balkanu i na prostoru centralne Evrope. Direktorica Mostarskog teatra mladih.

 

 

 

Husein Oručević

Husein Oručević je politolog, novinar, feministički i medijski aktivista. Trenutno živi i radi u Poljskoj gdje završava postdoplomske studije iz politologije, smjer – Evropske studije. Od 2009. godine radi na državnom poljskom radiju – Polskie Radio Kielce kako komentator svjetskih društevnih i političkih zbivanja.

 

Leave A Comment