Institucije kulture BiH pred zatvaranjem? Vidjenje problematike i prijedlog rjesenja

Autor: Adnan Harambašić, arhitekta, Predsjednik Asocijacije Arhitekata BiH (Sarajevo, 18 August 2012)

Tesko je bar na trenutak zaboraviti politicku zbilju Bosne i Hercegovine i pokusati na jedan svjez i drugaciji nacin razmisliti o ovoj problematici. Da bi to bar malo bilo moguce trebamo odvojiti dvije po meni vrlo razlicite diskusije, koje se ponekad na jedan nesretan nacin uplicu jedna u drugu. Prva je samo pitanje opstanka ovih institucija a druga ona o modalitetima rada i odgovornosti koju imaju i oni koji vode ove institucije.

Mjesanje ovih dviju po mom misljenju razlcitih diskusija je ponekad u medijima stvorila utisak da su mozda oni koji vode ove institucije i njihova pasivnost najveci razlog i zbog toga i opasnost za njihov opstanak.

Moramo biti jasni i glasni i kao gradjani a i kao kulturni aktivisti u tome da je pitanje samog opstanka ovih institucija cisto politicko pitanje koje zavisi u najvecem dijelu od politicke volje. Zato ce ishod ove diskusije/problematike u najvecoj mjeri zavisiti od toga da li ce postojati dovoljno onog obicnog gradjanskog aktivizma koji je dovoljno jak da “natjera” politicare da rijese pravni status ovih institucija. Ako znamo kakva je stvarnost kad je u pitanju gradjanski aktivizam u BiH jedno pitanje se namece, sta mora da se desi  da bi gradjani osjetili/ shvatili da je ova problematika ne samo nesto sto je bitno za one koji rade na ovim institucijama nego i “njihov” licni interes.

Tu pocinje druga diskusija koja se bavi modalitetima rada ali i odgovornoscu koju imaju oni koji vode i rade na  istitucijama o kojima je rijec. Pasivnost, iako ne u istoj mjeri u svim institucijama, postoji i do neke mjere ju je lako shvatiti i mozda i opravdati. Jer ako problem pukog opstanka nije rijesen zasto se uopce baviti ovim drugim pitanjima.

Predpostavljam da objasnjenje za pasivnost moze biti i to sto su odluke o tome tko rukovodi  javnim institucija i ustanovama vrlo cesto rezlutat politicke podobnosti a ne strucnih kvaliteta. I naravno pitanje je u kojoj mjeri eventualne aktivnosti djelatnika i rukovodstva ovih institucija moze da stvori preduslove potrebne za politicku odluku o njihovom opstanku.

Nezeleci ulaziti dalje u komplesnu diskusiju o mogucim modalitetima rada koja po meni zahtjeva i vecu upucenost u specificnosti svake od institucija, zelim da ukazem na tri aspekta koja su  po meni pored velikog rada i strucnosti bitna za opstanak i uspjesnost svake savremene institucije/ ustanove kulture bilo gdje na svijetu.

 

Depolitizacija institucija i ustanova kulture.

Uticaj politike u nasem drustvu je sveprisutan, bitno je da svi djelatnici ali i aktivisti zahtijevaju da struka dominira u radu ovih institucija i ustanova. Ovdje nije samo u pitanju potreba da se rukovodstvo bira na osnovu strucnosti a ne partiske podobnosti nego isto tako svojatanje dijelova kulturne bastine od strane predstavnika jedne ili druge etnicke grupe ili politickih aktera.

 

Stvaranje pozitivnog javnog mijenja i otvorenost

Vise nego ikad institucije i ustanove kulture moraju graditi pozitivan odnos sa javnoscu. Vrijeme kad je iza svake od institucija stojala jaka drzava i kad su drzavne ustanove imale monopol u komuniciraju kulturne bastine je proslost. Javnost ne obilazi ove institucije iz obaveze nego zbog licnih motiva. Kako pokrenuti, motivirati ali i graditi pozitivan odnos sa javnoscu je po meni jedan od najtezih ali i najvecih zadataka koje ove institucije imaju u buducnosti. To je isto tako kljuc njihovog opstanka od onog momenta kad su politicke odluke o privremenom opstanku donesene.

 

Strateska partnersta

Kako stvarati nova partnerstva i na taj nacin stvoriti siri kontekst za svoj rad?

Otvorenost za saradnju i partnerstvo sa drugim institucijama/ ustanovama kulture je jedna od preduslova uspjesnosti. Zasto nije moguce za Ars Aevi i Historiski muzej/ Muzej revolucije da vide zajednicki interes u kohabitaciji prije nego konkurenciju. Sta to stitimo i od cega kad nezelimo da ulazimo u nove i ponekad na prvi pogled nerazumljive konstalacije. Zasto ne proaktivno traziti medjunarodne partnere. Ako jedan muzej savremene umjetnosti u Oslu vidi svoj interes i potrebu za partnerstvom sa muzejom iz Kopenhagena zasto nebi Umjetnicka galerija BiH trazila partnerstvo sa Pompidou centrom u Parizu ili Luizijana muzejom u Kopenhagenu. Ako neke od institucija o kojima govorimo mogu da ucine svoj rad relevantnim u nekom drugom i sirem kontekstu one samim tim mogu da prevazidju uskogrudnost svog najblizeg okruzenja i stvore bolju osnovu za svoj opstanak. Medjunarodni strateski partneri bi isto tako mogli dovesti i novu i drugaciju vrstu publike/korisnika iz nase zemlje ali i iz regiona i svijeta.

Na kraju nemam nikakvu iluziju o tome da su moja skromna licna opazanja u stanju donijeti bilo sta novo u diskusiju o ovoj problematici ali se nadam ako nista drugo da potvrdjuju neke od vec  postojecih ideja, opazanja ili prijedloga.

 

——————————————————————

Adnan Harambašić je arhitekta, Predsjednik Asocijacije Arhitekata BiH.

Leave A Comment