Bosanskohercegovačko društvo i dalje zaglavljeno u blatu primordijalizma

Autor: Damir Nikšić, umjetnik (Sarajevo, 28 August 2012)

Uzrok krize sedam kulturnih institucija BiH je bio taj što država Bosna i Hercegovina osamnaest mjeseci nije imala vladu koja je trebala usvojiti budžet za 2011. godinu, tako da se kriza vlasti odrazila na one kulturne institucije koje imaju državni nacionalni predznak i koje se finansiraju iz državnog, a ne iz entitetskog ili kantonalnog budžeta. Drugim riječima: kriza institucija kulture BiH nije bila posljedica već sastavni dio krize vlasti na državnom nivou.

Damir Nikšić u Zemaljskom Muzeju, Januar 2012

Dobro je to što smo se svi, u većoj ili manjoj mjeri, pozabavili ovim problemom, neko po pitanju menadžmenta i samofinansiranja ovih institucija, a neko po pitanju koncepta, uloge i opšteg društveno-političkog značaja ovih institucija. Naime, onaj ko je pažljivo posmatrao i analizirao stvari, odnose i događaje mogao je vidjeti ili uvidjeti na ovom primjeru u kojoj mjeri bosanskohercegovačka država postoji ili ne postoji, u kojoj mjeri je funkcionalna ili disfunkcionalna, kako se manifestuje, da li treba da postoji, da li može i da ne postoji, koja je njena uloga i značaj, te, što je najvažnije, koja je uloga, funkcija i značaj Sarajeva kao administrativnog, kulturnog i obrazovnog središta Bosne i Hercegovine.

Što se tiče samih institucija kulture, problem nije u njihovom finansiranju. Problem je u njihovom percipiranju, u njihovom koncipiranju koje se odražava i na njihovo funkcioniranje i onda kada su plate, topli obroci, grijanje i svi ostali troškovi uposlenih podmireni. Problem dakle nije samo u tome što uposleni ne znaju šta da rade, ne znaju šta rade ili ne znaju da rade, već što mnogi od nas ne znaju čemu ove institucije uopšte služe, koja je njihova funkcija.

Na osnovu onoga što se je dalo čuti mogli smo zaključiti da mnogi misle i vjeruju da su ove institucije simbolične, da imaju simboličku vrijednost, tj. da su same institucije kulture spomenici kulture i da nemaju nikakvu praktičnu upotrebnu vrijednost osim možda turističke. Da, upravo taj turizam su mnogi turirali glasno kao glavni argument postojanja muzeja i galerija, čak i mogući izvor samofinansiranja. Ova kulturno-turistička vizija i ponuda grada Sarajeva kada se radi o državnim institucijama kulture s jedne strane smrdi na nekadašnju kolonijalnu kulturnu politiku Austrougarske koja je i osnovala pomenute institucije, dok s druge strane ima taj primordijalni, folklorni ton suvenirske kulturno-umjetničke ponude koji valjda podrazumijeva da mi, rođeni bosanci i hercegovci, o kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine posjedujemo urođeno znanje koje se prenosi krvlju i definiše rođenjem, te je stoga ostalo samo da je dobro upakujemo i serviramo drugima, u prvom redu turističkim posjetiocima ove zemlje i ovog grada.

Damir Nikšić, Okupacija Nacionalne Galerije, August 2011

Manjak ili izostanak kulturno-obrazovne vizije i ponude Sarajeva kao naučnog, univerzitetskog, studentskog grada je uzrokovan činjenicom da Sarajevski univerzitet nema naučno-istraživački karakter koji bi pomenutim institucijama dao pravu i istinsku svrhu i funkciju. Muzeji, galerije i biblioteke se nedovoljno koriste tokom akademske godine kao mjesta u kojima se vrše ozbiljna naučna istraživanja. Kada bi univerzitet imao naučno-istraživački karakter, kulturne institucije bi ponovo dobile dublji smisao, istinsku svrhu, vrijednost i funkciju u svakodnevnici jednog studentskog tj. univerzitetskog grada kao što je Sarajevo. Opstanak ovih institucija u tom slučaju ne bi branili ili opravdavali sentimentalni građani Sarajeva pozivajući se na njih kao na simbole, već u prvom redu studenti univerziteta koji dolaze iz čitave BiH i kojima su ove institucije neophodne za studij zbog toga što se u njima nalaze i građa i gradivo kojim se naučno i stručno bave. Treći bi mogli biti valjda ti turisti koji bi svoje posjete ovim turističkim atrakcijama obogatili protestima i donacijama za njihovo očuvanje.

Važna stvar koju smo napipali u mraku sedam ugašenih nacionalnih kulturnih institucija BiH jeste i ta praznina u obliku nepostojećeg Ministarstva kulture i obrazovanja Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina nema Ministarstvo kulture i obrazovanja pa iz tog razloga nema jedinstveno obrazovanje i nema naučni odnos prema kulturnoj baštini. Iz istog razloga BiH nema ni nauku ni umjetnost niti produkciju savremene građanske kulture u kozmopolitskom duhu dvadeset i prvog vijeka. Iz istog razloga je bosanskohercegovačko društvo i dalje zaglavljeno u blatu primordijalizma.

Kulturna baština Bosne i Hercegovine je i dalje institucionalno ideološka. Podijeljena je sentimentalno i teritorijalno. Njoj se pristupa i kao folkloru. Ona je mitologizirana i romantizirana, dok je baština “drugog” demonizirana. Ovakav odnos prema kulturnoj baštini koji podrazumijeva njeno instrumentaliziranje i veponiziranje naslijeđen je. Bio je karakterističan za diskurs SANU krajem prošlog vijeka na primjer. Ideološki odnos prema kulturnoj baštini je bio jedan od pokretača i motiva ratnog sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Logično je bilo da taj ratni sukob i završi na tom planu, na tom nivou, na naučnom i akademskom, da se okonča smjenom paradigme. Pametne glave u Dejtonu su morale znati da je u svjetlu prirode konflikta u jednoj multikulturalnoj sredini, u multikulturalnom srcu bivše Jugoslavije, dakle u Bosni i Hercegovini, logičan potez bio taj da jedna od prvih zajedničkih institucija zajedničke države, agent mira i razuma od vitalnog značaja bude upravo Ministarstvo kulture i obrazovanja BiH koje bi duhove prošlosti, monstruozne ideološke i rasističke interpretacije nacionalnih historija vratilo tamo gdje pripadaju – u muzeje, oslobodivši tako prostor u prezentu za produkciju savremene i kozmopolitske kulture BiH, savremene nauke i umjetnosti. To se nije desilo ni tada, a ni do dan danas. Ministarstvo kulture i obrazovanja BiH nikada nije uspostavljeno. Njegove poslove trenutno obavlja ili ne obavlja Ministarstvo civilnih poslova.

Odsustvo jedinstvene kulturne politike i jedinstvenog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, odsustvo Ministarstva kulture Bosne i Hercegovine, a sveprisustvo i značaj Ministarstva civilnih poslova odaje stvarni karakter privremene države Bosne i Hercegovine kao birokratskog aparatusa administriranja građana do daljnjeg.

 

——————————————————————

Damir Nikšić

Mag. Damir Nikšić, rođen 1970. godine u Brezovom Polju kod Brčkog, je bosanskohercegovački konceptualni umjetnik. Studirao je na likovnim akademijama u Sarajevu, Milanu i Bolonji. Diplomirao je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za slikarstvo. U periodu 2000-2004. godine studirao je na postdiplomskom studiju na University of Arizona, SAD. Magistrirao je 2004. godine iz likovnih umjetnosti i historije umjetnosti. Predavao je na Northwestern University u Evanstonu, SAD. Bio je član grupe Maxumin. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine u internacionalnoj selekciji. Živi i radi u Sarajevu.

 

Leave A Comment